PLATFORMA
za djelovanje Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine u periodu novembar 2002. - novembar 2005.

Kongres Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine je, usvojivši Program djelovanja u naredne četiri godine, dao neke okvirne smjernice našeg djelovanja. Ono što se može izvući iz toga je konstatacija da sindikalni pokret u BiHulazi ujedno novo razdoblje i da naše djelovanje moramo prilagoditi potrebama našeg članstva, kao i novonastalim uvjetima djelovanja.
Pet godina poslije rata nije bilo značajnih strukturalnih privrednih promjena u BiH i to iz više razloga. Vlast je prilično nekompetentno vodila zemlju i uglavnom se bavila političkim pitanjima, zapostavljajući pri tome ekonomski i socijalni razvoj i rješavanje ovog segmenta koji je bitan za normalni život građana.

Proces privatizacije je počeo, iako mnogi uvjeti za uspješnu provedbu nisu bili ispunjeni. Certifikati, velika iluzija koju je izmislila vlast, podijeljeni su građanima, koji su pri tome bili uvjeravani daje to pravi put da postanu vlasnici nacionalnog bogatstva. Nažalost, ta prevara je uspjela, građani, a pogotovo radnici, nisu je na vrijeme uvidjeli i digli svoj glas protiv nje, jer su živjeli u iluziji da će moći tim bezvrijednim "tiketima " osigurati svoje radno mjesto i tako obezbijediti svoju egzistenciju. Tek kada su te certifikate bili prinuđeni prodavati po 2-3% od njihove stvarne vrijednosti shvatili su veliku prevaru, ali je tada već bilo kasno za bilo kakve korekcije. Organizovani tajkuni su preuzeli certifikate i počelo je krčmenje imovine koju su generacije radnika stvarale.
Paralelno sa ovim su političke oligarhije, koristeći zauzete pozicije u vlasti, i izvršnoj i zakonodavnoj, bez većih smetnji prilagođavale zakonodavstvo tako da se pljačka preduzeća koja se provodi teško može procesuirati, odnosno, stvarani su zakonski akti kojim je omogućeno da se na nemoralan, ali zakonit način opljačka većina građana BiH i preuzme njihova imovina.

Nažalost, Sindikat nije na adekvatan način uspio ući u koštac sa ovim problemom. U najodlučnijoj fazi procesa, kada su se donosili zakoni iz oblasti privatizacije i utvrđivali modeli iste, izostala je efikasna sindikalna akcija. Ona je trebala ukazati na pogubnost pojedinih zakonskih rješenja i posljedice koje će takva rješenja proizvesti.
Neadekvatno i nepravovremeno djelovanje tada za rezultat ima da smo u čitavom sindikalnom pokretu trenutno okupirani uglavnom bavljenjem posljedicama tih loših zakonskih rješenja na kojim je uspostavljena privatizacija.
Neangažovanju Sindikata doprinijele su objektivne i subjektivne slabosti. U objektivne slabosti mogu se ubrojati: poslijeratni proces izgradnje sindikalne infrastrukture, preregistracija članstva, nedostatak adekvatnih stručnih kadrova, te finansijski problemi.

Među subjektivne probleme, koji su nam otežavali efikasan rad mogu se ubrojati: nedefinisani odnosi krovne organizacije i grana, loša koordinacija i komunikacija grana međusobno, te grana i Saveza, upotupnosti nedefinisan teritorijalni princip organizovanosti i djelovanja, kao i neizgrađivanje adekvatne pravne zaštite za članstvo, te neprincipijelnost u finansijskom servisiranju zajedničkih potreba. Takođe je evidentno da nije bilo dogovorene i vođene globalne sindikalne politike i daje skoro svaka grana, sama za sebe, vodila i globalnu i gransku politiku.

Takav pristup je bio pogrešan, jer se o nekim općim sindikalnim pitanjima imalo više mišljenja, stoje dovodilo do slabljenja jedinstva i pozicije sindikalnog pokreta u cjelini, a time i do nedovoljnog uvažavanja Sindikata kao institucije koja predstavlja .radnike od vlasti, a često i od samog članstva. Savez i grane su više energije trošili na međusobna optuživanja i svađe u vezi finansija i imovine, nego što su radili na izgradnji zajedničke strategije o tome kako pomoći članstvu da se odbrani od pljačke i prevara u cjelini i kako biti aktivan sudionik društvenih procesa, ten a taj način raditi na rješavanju uzroka mogućih problema, a ne se, skoro isključivo, baviti posljedicama.

Dalje, sindikalni pokret u BiH ne može djelovati na ovakav način, te su zbog toga neophodne brže reforme i prilagođavanje trenutnim uvjetima djelovanja. Te reforme moramo činiti što prije, jer su pred nama izuzetno teško vrijeme i daleko složeniji uvjeti za rad. Tek sada će se u znatnoj mjeri osjetiti posljedice loše provedene privatizacije, preduzeća će masovno ići u stečaj, a hiljade radnika na ulicu. Napominjem da se to odnosi i na radikalno restruktuiranje javnog sektora (elektroprivreda, rudnici, pošte, telekomi, komunalna preduzeća, šume, itd.), ali i značajne redukcije administracije u državnim institucijama. Sve to nam govori daje neophodna zajednička sindikalna stretegija i akcija, kako bi se što uspješnije upustili u koštac sa tim problemima. Apsolutno je sigurno da se pojedinačno nijedan granski sindikat neće moći suprostaviti nadolazećim problemima. Ono što nam mora biti jasno je to da će se vlast, radi provođenja, pod pritiskom međunarodne zajednice, zacrtanih reformi, koristiti svim metodama pritiska kako bi skršila otpor Sindikata. Dijapazon tih pritisaka će ići od medijske satanizacije sindikata i njihovih predstavnika do podmićivanja sindikalnih kadrova koji će imati zadatak da izazovu razdor u sindikalnom pokretu. Evidentno je da nama u BiH Međunarodna zajednica (Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka) spočitava da imamo nerealno visoke prosječne plaće (240 EUR), te prosječne penzije (90 EUR), dok recimo u Bugarskoj, koja se smatra prilično naprednom u provođenju reformi, i veoma je blizu potpisa za stabilizaciji i pridruživanju Evrospkoj zajednici, prosječna plaća iznosi 125 EUR, a prosječna penzija oko 35 EUR. Sve ove stvari moramo imati u vidu kako bismo budućnost sindikalnog pokreta projicirali na najbolji način.

Pored ovoga, na umu moramo imati i činjenicu da će finansijska pomoć međunarodnog sindikalnog pokreta u narednom periodu slabiti i da će poslije 2004. godine ta pomoć biti izražena samo na način razmjene informacija i pomoći u savjetima.
Zbog toga moramo zaboraviti sve eventualne međusobne nesporazume, a egoizam i samozadovoljnost moraju se staviti ad acta, odnosno, bavljanje samih sobom mora biti prošlost. Cilj nam treba biti jačanje grana i jačanje Saveza. Moramo imati na umu da smo, iako je prošlo sedam godina od završetka rata, uspjeli od ukupno 400.000 zaposlenih, prema vašim informacijama, zvanično evidentirati samo oko 120.000 članova, što je oko 30% ukupnog broja zaposlenih radnika. Ako se sa rezervom uzmu podaci koje su dostavile pojedine grane, apsolutno je sigurno da nema više od 150.000 članova organizovanih unutar Saveza, koji plaćaju članarinu, a i to je manje od 40% ukupnog broja radnika. Zbog toga postoji realna opasnost da tu ogromnu neorganizovanu masu našeg potencijalnog članstva (više od 60%), neko drugi organizuje i time preuzme primat u sindikalnom pokretu BiH. To bi dovelo do toga da većina grana izgubi i značajan dio sadašnjeg članstva, koji se trenutno vodi u njihovoj evidenciji. Postojeće stanje nas ne smije uljuljkati. Historija nas uči da su takve situacije veoma moguće, naročito u zemljama koje prolaze kroz tranziciju (Hrvatska, Srbija, Mađarska, Bugarska).

Intencije prisutne u Evropskom sindikalnom pokretu su grozničavno vođenje pregovora između granskih sindikata sa ciljem ujedinjavanja i jačanja. Najznačajniji prošlogodišnji rezultati su ujedinjenje pet velikih granskih sindikata u Njemačkoj i stvaranje jedinstvenog pod nazivom "VERDI", tako da sada u okviru Njemačkog DGB (Savez sindikata Njemačke) egzistira samo osam granskih sindikata, a okupljaju oko 11 miliona članova. Ista stvar se dešava i u Austriji, gdje se u okviru OGB (Savez sindikata Austrije) centrale, takođe, vode pregovori pet granskih sindikata sa ciljem okrupnjavanja. U Belgiji, U kojoj postoje tri sindikalne centrale, takođe se pregovara o mogućem ujedinjenju, a nekad je bilo nezamislivo da zajedno rade kršćanski i socijaldemokratski sindikati. Ista stvar se dešava i u Francuskoj, u kojoj nekada ljuti sindikalni protivnici CFDT i CGT pregovaraju o ujedinjenju, a Evropska konfederacija sindikata (ETUC) podstiče pregovore italijanskih, te španskih sindikata.
Ovo što se dešava u evropskim sindikatima nije nikakvo pomodarstvo, već je procijenjeno da je to jedini način, odnosno da se objedinjavanjem članova, eksperata i finansija pokuša suprostaviti nadolazećoj globalizaciji, tom velikom neprijatelju sindikata.
Da bi se zaštitili interesi, trenutno skromni sindikalni resursi se moraju što racionalnije iskoristiti. Preporuka međunarodnih sindikalnih prijatelja nama, koji prolazimo kroz tranziciju, je da slijedimo ove pozitivne primjere i da što efikasnije trošimo naše resurse, koji su u odnosu na evropske sindikate, skoro neuporedivi.

Evidentno je da je i naša organizacija u BiH neprimjerena vremenu i potrebama.

Podatak da u dvije sindikalne centrale postoji 37 granskih sindikata je veoma zabrinjavajući.

Većina   granskih   sindikata   od prikupljene   članarine   može   samo  plaćati   sopstvenu
administraciju, dok za sindikalni rad nema sredstava. To rezultira osipanjem našeg članstva,
jer im nismo u mogućnosti servisirati potrebe pa oni gube interes za naš rad i djelovanje.

Zbog svega navedenog, neophodno je da što prije krenemo u reformu sindikalnog djelovanja, jer ako to ne učinimo postoji realna opasnost da se sve ovo što se gradilo 98 godina naprosto rastoči i da nas članstvo napusti, a da u sindikalnom pokretu nastane haos, te da ta anarhija bude iskorištena od strane tajkuna i mafije u ovim tranzicijskim vremenima, a radnici i konačno razvlaste i opljačkaju, te im se dokinu i ova postojeća prava koja smo sa teškom mukom ostvarili. To nam članstvo nikada ne bi oprostilo.

U narednom periodu neophodno je učiniti određene aktivnosti na organizacijskim pitanjima, ustroju teritorijalne organizacije, finansijskom poslovanju i solidarnosti.
Kada je u pitanju novo organizacijsko ustrojstvo, prije svega, mora se hitno ući u razgovore između pojedinih granskih sindikata o zajedničkom djelovanju. Sadašnji broj grana mora se smanjiti, u prvoj fazi na 12 do 14, a u nastavku procesa vjerovatno na osam. Prema prikupljenim informacijama, u granskoj administraciji sa funkcionerima su uposlena 43 lica, koji profesionalno ili po ugovoru rade za ove sindikate, te još 26 u zajedničkim službama Saveza i osam predsjednika kantonalnih odbora. To je previše i postojeće finansije su nedovoljne za plaćanje ovolikog broja administrativnog osoblja i funkcionera, jer za servisiranje potreba članstva, nažalost, ostaje veoma malo sredstava.
Racionalizacija je neophodna kako unutar Saveza, tako i u granama, ako hoćemo da budemo efikasni.

Članstvo traži kvalitetnu pravnu zaštitu, dobru analitiku za uspješno pregovaranje, a mi nažalost, imamo samo pet-šest profesionalno uposlenih pravnika i u Savezu i granama, te samo dvoje-troje ekonomista. Sa ovakvom strukturom nećemo moći odgovoriti potrebama. Zato pregovori grana o okrupnjavanju moraju što prije početi. Nemoguće je da egzistira grana sa 2-3 hiljade članova i da pri tom bude uspješna.
Sljedeća oblast koju moramo bolje regulisati i dati još veću potporu je teritorijalni nivo organizovanja. Obzirom na organizaciju države, nemoguće je sve sindikalne poslove voditi iz centrala u Sarajevu, obzirom na kapacitete sa kojima raspolažemo.
Zato treba omogućiti kantonalnim odborima funkcionisanje u punom kapacitetu. To, konkretno, znači da moramo svim kantonalnim odborima obezbijediti adekvatne prostore za rad i tehnički ih opremiti, zatim stvoriti materijalnu sigurnost, a članstvu omogućiti da u kantonalnim odborima može ostvariti efikasnu pravnu zaštitu. U tom smislu, u sklopu reforme finansijskog poslovanja morat će se redefinirati postojeći način finansiranja.

Evidentno je da se trenutno raspodjela sindikalne članarine vrši na različite načine, zavisno od grane do grane. Svim statutima je predviđeno da se sindikalna članarina može isključivo koristiti za sindikalne aktivnosti. Međutim, u praksi se ova članarina koristi u sve i svašta. Greška je što se u Statutu Saveza, a potom i granskih sindikata nisu definisali opći zajednički načeli raspodjele sindikalne članarine. Da se to uradilo ne bi imali situaciju da se uplata članarina prema centralama granskih sindikata kreće od 10% do 70%, te da se odnosi prema kantonalnim nivoima na različit način regulišu od grane do grane.
U narednom periodu se mora donijeti jedna opća odluka o članarini i principima raspodjele iste. To će doprinijeti uvođenju finansijske discipline i većoj odgovornosti prema sindikalnim sredstvima. Takođe, to će dovesti do discipliniranja lokalnih sindikalnih povjerenika koji u mnogim slučajevima, zbog nekvalitetno definisanih odnosa, neovlašteno zadržavaju dio članarine ili je usmjeravaju u one aktivnosti koje nisu sindikalne.
Zajedničkom odlukom, na osnovu uspostavljenog konsenzusa članica, jedino je moguće uvesti više reda u ovu oblast. Moraju se definisati opći principi raspodjele, kao i oblasti u koje se smiju trošiti ta sredstva. Ovim bi dobili više povjerenja od članstva, jer bi njihovu članarinu efikasnije koristili. Jasno je da će biti velikih otpora reformi finansijskog poslovanja sindikata, jer jedan broj lokalnih sindikalnih moćnika neće lako dati finansije iz ruku. Ali, zbog općeg interesa članstva tu reformu moramo raditi. Što prije krenemo u to prije ćemo i lakše izaći na zelenu granu. Što se ovaj proces bude više odugovlačio, posljedice će biti teže i pogubnije za sindikalni pokret.

Zato moramo djelovati brzo i pokušati biti efikasni. A to možemo samo ako efikasno preslikamo pozitivne primjere iz rada i djelovanja evropskih demokratskih sindikata.
Jedna od bitnih poluga za uspješan rad Sindikata je i jačanje i afirmacija sekcija mladih i žena. U modernim sindikatima to su jako bitne poluge u provedbi sindikalnih akcija. Taj vid djelovanja kod nas je još uvijek u početnoj fazi i moramo i u granama, ali i na nivou Saveza, ovoj populaciji dati još veći podsticaj i potporu, kako verbalno, tako i materijalno. To će nam se u budućnosti višestruko isplatiti.
I na kraju, zadaci koje, pored gore navedenih, moramo efikasno obaviti su i sljedeće aktivnosti:

Dalje jačati rad tek uspostavljenog ekonomsko-socijalnog vijeća, kao institucije bitne za vođenje neophodnog socijalnog dijaloga među socijalnim partnerima. Dosadašnja praksa je bila da smo socijalne dijaloge sa vlastima, a i sa poslodavcima vodili uglavnom privatnim ili poluprivatnim kontaktima. Sve je zavisilo od dobre volje ministra ili nekog drugog da li će sjesti sa sindikatima i razgovarati o problemu. Dešavalo se da za čitav mandat pojedinih ministara ne dođe do razgovora sa predstavnicima sindikata. Zato ovu instituciju moramo maksimalno koristiti i razvijati, da se ne bi ponovo vratili na staro stanje.
Da bi bili aktuelni, odnosno dorasli partneri Vladi i poslodavcima, moramo objediniti sve naše stručne ljude, formirajući ekspertne timove, koji će moći pripremati kvalitetne materijale, kako bi naši pregovarači bili uspješni.
Takođe, pod hitno, moramo iznaći kvalitetno rješenje za organizovano okupljanje trenutno nezaposlenih radnika, kao i radnika koji još uvijek nisu organizovani unutar granskih sindikata. To je ogromna armija potencijalnih članova. Moramo, radi budućnosti sindikalnog pokreta, povesti brigu i o ovoj populaciji. Jer, ako to ne bi učinili, oni nam ne bi nikad oprostili niti više ikada postali članovi ovog sindikata, a i trenutno članstvo bi nam veoma zamjerilo, jer bi mislili da se mi ponašamo egoistično, a zanemarujemo sindikalnu solidarnost. A ta sindikalna solidarnost je osnovna odrednica sindikalne filozofije. Članovi sindikata i plaćaju članarinu da im se pomogne, odnosno zaštiti kada su u nevolji, a ne zbog flnansiranja sindikalne birokracije.

Sumirajući ovu platformu, odnosno izvlačeći iz nje osnovne naznake, može se konstatirati da se u narednom periodu moramo založiti za provedbu sljedećih reformskih zahvata:
racionalizirati i uspostaviti efikasnu sindikalnu administraciju;
-    formirati ekspertne timove,  koji će se baviti radnim zakonodavstvom i socijalnom problematikom, kao potpora našem radu u ekonomsko-socijalnom vijeću;
- raditi na okrupnjavanju sindikata grana, smanjenjem postojećeg broja grana na razumnu mjeru, uvažavajući realne potrebe članstva;
redefinisati odnos Saveza i grana, na način da se iznađu najpovoljnija rješenja kako bismo bili funkcionalni i na usluzi članstvu. Savez treba voditi zajedničku opću politiku i predstavljati opći interes članstva prema vlastima i međunarodnim institucijama,  te koordinirati zajedničko
djelovanje grana. Grane se trebaju energičnije baviti operativnim potrebama članstva, kako bi funkcionišu i da imaju kvalitetniju materijalnu potporu;
- teritorijalnu organizaciju moramo uspostaviti, da ista efikasno funkcioniše, te da na teritoriji   bude jaka  potpora   ukupnom   sindikalnom   djelovanju.   Teritorijalni   oblik organizovanja će se baviti konkretnim operativnim zadacima, tj. rješavat će individualne i kolektivne probleme članstva na terenu. Posebno se pravna zaštita mora ojačati i spustiti na teren;

1. finansije su, također, oblast koju moramo regulisati na drugačiji način. Moramo donijeti Odluku o opštim principima visine članarine, načinu njene raspodjele, te oblasti za koje se ista može upotrijebiti;
2. jačati potporu sekcijama mladih i žena u granama i na nivou Saveza;
3. za početak formirati sekcije neuposlenih i neorganizovanih radnika pri kantonalnim odborima i odlukom regulisati njihov status, a time potencijalno pripremati buduće članstvo i time brojčano jačati grane i Sindikat u cjelini.

Ovo su neke opće naznake za koje smatramo da bi bilo neophodno da ih realiziramo veoma brzo, kako bi postali stvarni servis potreba naših članova. Vjerovatno će se u raspravi
0  ovom dokumentu pojaviti i neke nove ideje i bolja rješenja. Ona će biti dobro došla, jer bi ovaj dokument trebao da bude okvir u kojem bi se trebale kretati naše aktivnosti u stvarnoj reformi sindikata. Nadam se da će svi odgovorni, unutar sindikalne porodice, razmotriti ovu"Platformu za djelovanje Saveza samostalnih sindikata BiH u periodu novembar 2002.- novembar 2005.", i uz konstruktivne primjedbe je prihvatiti i usvojiti. To pogotovo očekujem od članova Glavnog odbora SSSBiH, jer ovo bi trebao biti okvir za naše djelovanje u narednoj 1          narednim godinama.

Sarajevo, 23. decembra 2002. godine